Recommended Posts

Ima par dana razmisljam kako, i nikako da smislim kako da stavim na papir (ili bolje reci ekran) kako ja dozivljavam dobermana.

Sve bih to ispricala, ali uvijek treba da se pripremim za to, a shvatit cete i zasto.

Moja sestra bliznakinja Tanja i ja smo se u Zenici

prvi put susrele 'face to face' s tom rasom '89, sasvim slucajno, vidjele smo na ulici covjeka koji je vodio crnu, kupiranu zenku, koja je sva blistala na suncu, propinjuci se na uzici u pokusaju da ulovi lopticu koju je vlasnik nosio u desnoj ruci i majstorski je sakrivao svaki put kada kerusa pokusa da je ulovi. Nije uopste zaostajala za vodicem u tim svojim pokusajima da ulovi lopticu, nije gubila korak, skakala je, docekivala se na noge i ponovo hvatala korak. Dlaka, kratka kao i kod svakog dobermana nije sakrivala mishice i snagu koja se ocitavala u svakom skoku. Obzirom da je covjek isao prema parku, a park se nalazio blizu sportskih terena gdje smo mi trenirale atletiku, taj dan smo na veliko razocarenje svog trenera odradile pola treninga (uz izgovor da moramo kuci), brzo se presvukle i dosle u park gdje su obicno vlasnici pasa izvodili svoje ljubimce. Tu je bio i taj gdin sa dobermankom koja je i dalje bez umora trcala za svojom lopticom, ne obaziruci se na male pse koji su je 'vijali' postajuci jos vise nervozni jer ona nije obracala paznju na njih.

Prisla sam vlasniku i pitala ga kolike je stara, a vlasnik je odgovorio 11,5 mjeseci.

Jos smo ostale s vlasnikom dobermanke koji nije bio lijen da odgovara na sva nasa postavljena pitanja kada je rasa u pitanju i jos je rekao - mi smo ovdje obicno u ovo doba, ako zelite da se blize upoznate s Kvinchikom (kerusa se zvala Kvin Kristin) samo dodjite, ona voli da se igra. Tako je pocelo nase druzenje s dobermanom. Do tada smo imale njemacke ovcare i sarplanince, i uglavnom smo pratila izlozbene uspjehe, linije i priplodnjake ove dvije rase.

Od kada smo pocela druzenje s tom kerusom, zapostavile smo te dvije rase i totalno se okrenule upoznavanju dobermana. Toliko smo se zblizile s Kvinchikom da smo obavezno nakon skole, jedan dan jedna, a drugi dan druga odlazile kuci tog gdin-a i uzimale kerusu da je izvedemo ili bolje reci svedemo sa 17-og sprata (stanovali su na 17tom spratu).

Pocele smo da radimo treninge sa Kvinchikom koja je sa zadovoljstvom trcala po terenu s nama, cak se trudila da donosi kuglu od 3-4 kg pa vidjevsi da ne moze u zubima, gurala ju je nogama (ja sam inace bacala koplje) i tako su prolazili mjeseci, a droga zvana 'doberman' je poalko ali sigurno ulazila u nasu krv. Na pocetku su se ljudi koji su odrzavali stadion ljutili zbog psa na terenu jer je bilo zabranjeno, a poslije su se navikli i jedva cekali da dodjemo da uzivaju u njenim egzibicijama.

Sjecam se ZOV-a i zadnje stranice na kojem su bili Karmel Kesia Diaspora i Ido Isaak Diaspora, oglas - najavljeno leglo odgajivacnice Royal Bell - Belkovih - za nas dvije - ti dobermani su bili samo san, jer ismo imale sredstava da kupimo vlastito stene, da roditelji nisu htjeli ni da cuju da nam daju novac za takvo nesto.

Onda je gdin Damir, vlasnik Kvinchike rekao da ce da je vodi na parenje u Osijek, parit ce je sa Elvis Royal Bell.

Proslo je jos par mjeseci i Kvinchika je ostenila 9 prekrasnih crnih stenaca, 3 zenke i 6 muzjaka od kojih su zenke imale 'baby' ispre imena, a muzjachici 'boy'. Damir nam je rekao da ce da nam 'pokloni' jedno zensko stene, tj uslovno pokloni, uz dogovr da pola prvog legla od te malecke keruse pripadne njemu - slozile smo se.

Svaki dan smo isle da gledamo stence, iako Damir nije dao da ih diramo dok nisu imali mejsec i po.

Tako je BABY BARNY dosla u nas dom. Tada smo jos imale kerusu njemackog ovcara koja je nazalost nakon nekoliko mjeseci nastradala - pogazio je voz. Bernika kako smo od milja zvale tu malu dobermanku je dosla u svoj novi dom vozom, sakrivena ispod kaputa, mirno cekajuci da bude spustena na zemlju jer smo je sve vrijeme nosile u narucju. Kada smo je doniejle kuci, svi su bili iznenadjeni, jer nasi u porodici (a i shire) su uglavnom znali za 'vucjake' i sarplanince i smijali su se toj maloj bezrepoj karikaturi koja je zapinjala za svoje vlastite noge. Kada smo se mi trudile da im objasnimo kako je to DOBERMAN, rasa stvrone da cuva, da brani, oni su se jos vise smijali upiruci prstom u nju i govoreci 'ako je ovo sposobno da brani i cuva bilo sta mi cemo pojesti ....'

Od tada, nasa Bernika je uvijek bjesnila kada se neko smije i upire psrtom u nju - to nikada nije podnosila. Bernika je rasla kao iz vode (kod stenadi dobermana se iz dana u dan vidi kako rastu), u seoskoj sredini, sa kokoskama, mackama, govedima, uzivajuci u prostranstvima, plivajuci u Bosni, radeci s nama sve gluposti koje su nam padale na pamet.

Tek kada je pcoela da raste, svi oko nas su shvatili sta je doberman i zasto je tako cijenjen kao cuvar - svi prethodni psi su bili cuvari, ali ni blizu kao DOBERMAN.

Njena sestra Baby Bea je eksterijerno bila mnogo ljepsa, ali je Bernika bila bolja u radu. Vec sa 9 mjeseci je efektno radila odbranu i napad, neustrasivo hvatajuci rukav, radila je trag, stajala u stavu, a sve to smo je mi naucile, dosadjujuci vlasniku njene majke, dosadjujuci ostalim ljudima koji su imali pse i radili s psima, na glavu smo se popele nasem tetku koji je radio u policiji pitajuci ga kako oni rade s psima.

Imala je 14 mjeseci kada smo je izvele na uzgojni pregled. Mi tada nismo znale kako ce sve to ici, ali smo vrlo dobro prosli. Dobila je ekterijerno 4 i u radu je bila odlicna, dobivsi IIB uzgojnu dozvolu (kako je bilo tamo, opisala sam u 'prva iskustva s psom na izlozbi).

Dosao je kraj '91-ve i Bernika je vec bila u dobi za parenje. Odlucile smo daje odvedemo u Sarajevo kod Zorana Nikolica, vlasnika odgajivacnice NIBBAS, tadasnjeg predsjednika 'doberman kluba BH' i uparena je bila sa Amos Ami v Nibbas (Graf Guido Franch - Salloma Sabba v. Nibbas). Nazalost - nije ostala skotna, ali ni iz Sarajeva nismo otisle praznih ruku, od Zorana smo uzele jednu zenkicu 4 mjeseca staru, nekupiranu koja je bila kao mis na navijanje Iris Ici v. Nibbas. Tada smo se dogovorile da ja radim sa Bernikom, a Tanja sa Icikom. Rekle smo Zoranu da se nadamo da ce Iris dobro jesti, jer je Bernika bila izbirljiva na hrani. I upravo - Icika (Iris) je jela kao rot - sve sto joj dodje do usta. Obzirom da je imala vec 4 mjeseca - nismo je kupirale, ostavile smo je nekupiranu.

Dosla je ta (nesretna) '92. Krajem marta je bila izlozba u Sa, mi smo izvele Berniku i Iciku u razredu beba. Bernika je dobila 5, a Icika VP. Dosle smo kuci, a rodovnici su ostali kdo Zorana na ovjeri.

Nedugo nakon toga je rat u Bosni poceo. Mi tada nismo ni bile svjesne stase sve dogadja, misleci da ce sve to da se zavrsi za par dana. Ali ........ NE, nazalost nije se zavrsilo za par dana. U rodnom gradu su pocele da se desavaju za nas vrlo cudne stvari i tata i mama su nam savjetovali dabi bilo dobro da idemo u BG kod strike, Mi smo energicno odgovorile da ne zelimo nigdje ici jer ne idemo nigdje gdje ne mozemo da povedemo svoje pse.

Onda su pocele neugodnosti (ne zelim da ih nabrajam, nije tema za to) i mi smo bile primorane da napustimo rodni grad.

Sa Barny i Iris smo izbjegle na Ilidzu. sredinom '92.

Sve ono sto smo prezivjele nakon izbjeglistva, od putovanja nekoliko dana do Ilidze, prihvatnog centra na Ilidzi, ratnih strahota (nikome ne bih pozeljela da prolazi kroz to) - te dvije keruse su prolazile s nama.

Nikada ranije nisu jele hljeb, a kada smo izbjegli, nismo imale nista osim jecmenog hljeba i dijelile smo to zajedno.

ALi rat .......rat - Tanja je poginula krajem '92. Nakon njene sahrane Iris je jednostavno bilo nemoguce kontrolisati, grizla je sve sto joj e dolazilo do usta, ne dozvoljavajuci nikome da joj se priblizi. Par sedmica mi je trebalo da u svom tom ratnom haosu priblizim se Iris i pocnem da je kontrolisem. Dok je Berny mnogo voljela da se druzi sa mojim sestrama, ostajala s nima u kuci i mazila se, Iris nakon Tanjine smrti nije podnosila nikoga u svojoj blizni osim mene, niej me ispustala iz vida ni kada spava, cekala me pred kupatilom i slicno (valjda iz straha da i ja jednog dana jednostavno ne odem kao sto je Tanja otisla iz njenog i nasih zivota, sta ce jadan pas , ne razumije sta je rat).

Mi smo mijenjali domove (kako to obicno bila u ratu), pomjerajuci se zavisno gdje manje padaju granate i gdje manje puca, ne jeduci meso, jaja, mlijeko po godinu -dvije, j, a one su to sve prolazile s nama, jeduci kukurznu kashu, ali uredno braneci svoju teritoriju, mene i moje preostale 3 sestre. Mislim da bismo kao neudate djevojek u ratom obuhvacenom podrucju imale mnogo vise problema sa neobuzdanim muskarcima, lopovima i slicno da nismo imale nasa dva andjela cuvara Iris i Barny koje nikoem bez nase dozvole nisu dozvoljavale pristup niti dolazak u gluvo doba noci, a bogami ni pucanje pijanih vojnika i slicno.

Berny je dva puta skakala sa balkona drugog sprata za mnom - jednom je skocila na moje oci i ja sam potrcala da je uhvatim, ali nisam stigla - srecom nista nije slomila. Drugi put sam sjela u auto, ostavljajuci ih u kuci s otvorenim balkonom (bilo je ljeto), dosla kod prijatelja na Ilidzu koji je imao plavu dobermanku, da bi komsije pozvale i rekli da jedna kerusa sjedi pred vratima. Berny se opet igrala padobranaca. Kao bez duse sam se dovezla kuci, prepipala je, vidjela sam da nista nije slomila, dala joj da pije vode, napila se i par dana nakon toga je bilo ok (bar nije pokazivala negativne znake - jer nismo tada imali struje da je snimimo na x-ray)

Iris smo uparili jednom u toku rata sa jedinim dobermanom s tog podrucja, ostenila je 9 zdravih stenaca, i sve stence othranila, poklonili smo ih ljudima za koje smo znale da vole pse, a dobri psi cuvari su tada bili na cijeni.

Barny smo uparili sa istim muzjakom, ali je okotila 2 steneta od kojih je jedno uginulo 5 dana nakon okota, a drugo smo poklonili vlasniku muzjaka jer je otac stenadi poginuo od granate u medjuvremenu pa je covjek molio da mu damo to stene da ima potomka.

Potpisan Dayton, a mi opet u izbjeglistvo - na vraca, predgradje Sarajeva prema Trebevicu. Tu je bilo laske, iznajmile smo kucu koja je imala dvoriste i pomocnu zgradu preuredile u dom nase dvije ljepotice. Poratne godine su se pokazale gore nego ratne, u ratu moras da imas snage za sve sto te snadje, a nakon rata pucas po shavovima -

obzirom na sve prezivljeno - ja sam bukvalno pocela da pucam po shavovima, sumnjalo se na epilepsiju, ap su me poslali an psihijatriju, da bi konacna dijagnoza bila 'postratni sindrom'. Tada - vise no ikada sam voljela da budem u drustvu te dvije keruse, jednostavno nakon svega prezivljenog nisam podnosila prisustvo ljudi ukljucujuci i svoje sestre. A njih dvije , Iris i Berny, vec zrele zenke, mirne, sigurne u sebe, slijedile su me u stopu, cekajuci moj lagani znak rukom, spremne da izvrse bilo koje naredjenje.

Opet je doslo vrijeme selidbe-ovaj put zbog posal i ja sam sa svoje dvije ljepotice dosla u Brcko '98. Tada su vec bile u godinama, Berny je imala 8 godina, a Iris 7.

brzo su svima dale do znanja da su nepozeljni na njihovoj teritoriji.

Onda se Berny razboljela, odvela sam je veterinaru koji mi je rekao da ce da joj da antibiotike i vitaminske injekcije, da je ojaca. Dva dana sam je vodila na injekcije, bilo je ljeto i ona je lezala na tarasi presijavajuci se na suncu (bas kao njena majka kada sam je ja vidjela prvi put) - htjela je da ustane i krene za mnom, ali nije imala snage. Poljubila sam je, i otisla na posao, govoreci mami da cu da dodjem oko podne da je odvezem an injekcije.

Malo prije podne zvoni telefon i kolega kaze -za tebe je- ja se javim - a mama grca u suzama i kaze - umrla Bernika - nisam uspjela da progovirm bilo sta, nisam uspjela ni da spustim slusalicu, ispala mi je (i sada placem kada ovo pisem) - kolege su pitale je li sve u redu, a ja sam samo rekla da mroam da idem kuci.

Otisla sam kuci, a Bernika je i dalje lezala na onoj deki na terasi, presijavajuci se na suncu, sa lokvom krvi ispod glave. Mama joj je milovala nogu, govoreci 'vidi kako fine nokte ima, draga moja Bernika', a tata je samo sjedio cuteci, Prisla sam joj, pomilovala je, bila je jos topla. Sjetila sam se kako je to jutro pokusala da ustane da krene za mnom, ali nije mogla - zao mi je bilo sto nisam vise vremena ostala s njom to jutro jer sam je tada zadnji put vidjela zivu. POcela sam da placem, nezaustavljivo. Tata, jedini priseban u tom momentu je uzeo mamu pod ruku i odveo je u kucu, a onda se vratio, stavio mi ruku na rame i rekao - 'sine tako mroa da b ude, idi u kucu, ja cu da je sahranim'. Iris je mirno sjedila pored mene, cak se i ne utrpavajuci u krilo kao obicno.

Otisla sam u kucu, uzela bijelu plahtu, donijela je i umotala berniku u tu bijelu plahtu, prije toga milujuci vec ohladjeno tijelo, koje je jos uvijek blistalo na suncu. Tata je donio plasticnu vrecu i stavili smo je u tu vrecu, tata je iskopao jamu u dnu dvorista. Stavili smo dasku ispod i na tu dasku stavili tijelo, a onda opet preko tijela dasku, da kako kaze mama 'ne pada zemlja na ljepotu.

Nekih 7 dana smo izbjegavali tu temu, a iris je tako bila mirna (sto je inace bilo nepojmljivo za nju) jos me vise drzeci an oku i ne pustajuci me. Cak sam je vozila na posao sa sobom.

Onda je jedan kolega pozvao i rekao da ima stene dobermana, ali da njegova zena ne voli dobermane i on bi volio da ga udomi kod nekoga ko voli dobermane. Bez razmisljanja sam prihvatila i te '99 je Castor dosao u nas dom. Muzjak, tako dominanatan, ogroman, ali kada Icika vrisne slusao je bez pogovora.

Skupili smo dovoljno sredstava i kupili svoju kucu, Iris je imala svoje zasluzeno mjesto penzionerke, a Castor je bio svuda. Castor je bio jak, silan i sve ostalo, ali iskreno, karakter zenki mi je bio pristupacniji.

Vrijeme je prolazilo i dosla je '02

Jednog dana dok je lezala na suncu, vidjela sam da iris ima nateknute sise. Mislila sam da je lazna trudnoca, uzela kamfor i namazala joj to. Nakon dva dana vidjela sam da su jos vise oteknute. Odvezla sam ej veterinaru koji mi je pnovo dao kamfor i dao joj neke injekcije i rekao da je dovozim an injekcije. Vec za tri dana, iris nije mogla da hoda od jer su otekline sa sisa se shirile prema prednjem dijelu trupa, zahvacajuci i predio izmedju prednjih nogu. Iznosila sam je napolje da vrsi nuzdu, da bi peti dan nakon svega veterinar mi predlozio eutanaziju govoreci da su u pitanju zlocudni tumori.

Ne znam kako da opisem sta sam osjetila u tom momnetu, ali srecom uspjela sam se toliko kontrolisati da ga ne odalamim po nosu. Uzela sam kerusu u narucje i odvezla je kuci.

Kada sam dosla kuci, stavila sam je pored svog kreveta i gledala je i gledala. Ona je poksuala da dopuze do mojih nogu, ali je jedva uspjela da se okrene toliko da joj obraz dotakne moje stopalo. Briznula sam u plac i mama je usla u sobu pitajuci me sta je veterinar rekao. Kroz plac sam joj objasnila, a u tom momentu je i tata usao u sobu, Ja sam jecala, a mama mi je objasanjavala kako je i njoj tesko, ali misli da je veterinar bio u pravu. Tu noc sam presjedila pored Iris koja nije skidala pogled s mojih ociju i dvala sam joj vode kada bi pomjerila glavu prema zdjeli u kojoj je bila voda.

Sutradan sam bez nje otisla veterinaru i rekla mu da cu dovesti kerusu oko podne.

Tako sam javila i mami. Kada sam dosla kuci, iris je lezeci praznila ciniju punu hrane. Pitala sam mamu zasto joj ej dala da jede kada zna da ne moze da vrsi veliku nuzdu i vec je naduvana, a mama je rekla 'da ne umre gladna, kada vec hoce da jede'. Ugrizla sam se za usnu da suzdrzim plac, uzela Iris u narucje i unijela je u auto.

Nemam rijeci kojima bih opisala kako sam se osjecala tih momenata dok sam je vozila prema veterinarskoj stanici. Unijela sam je u ambulantu i dosao je veterinar - rekao mi je 'pricuvaj je' - nisam mogla. Izasla sam napolje, ociju punih suza, a nakon par minuta, veterinar me pozvao govoreci 'gotovo je'.

Unijela sam je u auto, dovezla kuci i ponovo sam isla po bijelu plahtu i ponovo smo iskopali jamu u dnu dvorista (ali sada naseg dvorista) i stavili dasku ispod i dasku iznad tijela da kako kaze moja mama 'ne pada surova zemlja na ljepotu' i zakopali to drago bice.

Ostao je Castor, silan, jak, mlad, pun snage.

Pokusala sam da s njim radim neki dio onoga sto sam radila sa Iris i berny, ali je bio mnogo tvrdji, Vidjela sam da treba da budem tvrda s njim, ali jednostavno nisam mogla. Pustila sam ga se igra kako njemu odgovara i dala se u potragu za zenkom. trazila sam crnu zenkicu.

Kontaktirala sam uzgajivace i nakon nekog vremena, otisla u Altobello odgajivacnicu gdje sam medju 9 pasa u dvoristu vidjela zenkicu od 7 mjeseci sa zavijenim usima. Uzgajivac je bacio lopticu i najkrupniji muzjak je ugrabio lopticu. Ta crna zenkica je dotrcala do njega i iz usta mu ukrala tu lopticu. Kada sam je dodirnula, odmah je osvojila moje srce. Uzela sam je - u rodovniku ej pisalo - Fanta ALtobello. Nekako mi je bilo glupo da je zovem Fanta (ne volim da pijem Fantu), pa sam je zvala Fantolina, od cega je ostalo samo Lina. Lina je dosla kod nas u aprilu 2003, osvojila je nasa srca i isto kao Berny i Iris 12-13 godina prije nje uveseljavala sve nas svojim djavolucima.

Castor je sijao strah okolo, ne dozvoljavajuci nikome zivom da se primakne dvoristu. Cesto puta sma govorila mami da ga skloni da ne preskoci ogradu, da ga ne udari auto i nedugo nakon sto je Lina dosla, upravo se to i dogodilo - preskocio je, a covjek nije uspio da zakoci an vrijeme. I opet - plac, milovanje, sjecanja na djavoluke, plahta, jama, daska odzdo i odozgo.

Pa do kada tako ......?

Lina je ostala, ja sam odlucila da vise ne zivim sama, Lina je prihvatila i mog muza, dobili smo djevojcicu Milenu, Lina je bila s nama, prilagodjavajuci se svim uslovima u kojima smo bili. Sada (ako sve bude u redu) LIna ce za dva mjeseca da ima bebe i onda cemo mi da se prilagodjavamo njoj, ai nadamo se da ce jedna predivna Linina djevojcica rasti uz Milenu i biti njen andjeo cuvar isto sto su Berny, iris, Castor i Lina bili i bivaju andjeli cuvari Milenine mame i tate.

Imamo i rotvajlera, volimo ga, mazimo, pazimo i ocigledno je da i on voli nas - ali sumnjam da ce 'rottweiler' droga da bude ubrizgana u moje vene kao sto je 'DOBERMAN' droga zarazila mene prije 15-tak godina.

Vjerujem da ni Milena nece biti daleko.

Ova prica je posvecena Tanji, Berniki I Iciki,

Fotografija je iz '97

Baby Barny 7.5 godina(1990 - 1999 )- Iris Ici v Nibbas 6 godina(1991 -2002)

jutq4j.jpg

Share this post


Link to post
Share on other sites

Petite sreco, totalno si me rasplakala :cry: . Sva sam se najezila citajuci ovu tako divnu i tuznu pricu o zivotu, smrti, ljubavi... duboko emocionalnu, koja govori toliko mnogo koliko ja rijecima prokomentarisati ne mogu.

Izmedju ostalog, i tvoji dobermani dali su ti snage da prezivis sve strahote... Cudan je taj spoj psa i covjeka koji je gotovo nemoguce rijecima izreci. Razumijevanje medju ljudima zavisi od njihovih verbalnih mogucnosti, koje cesto nisu dovoljno razvijene, a sa zivotinjama komuniciramo na jednom visem nivou... pogledom, osjecanjima. Tu je i njihova bezuslovna ljubav, koju covjek jedino prema djetetu moze da ispolji... Mnogo se od njih moze nauciti.

Juce sam gledala film "21 grams" i bio je tako snazna ljudska prica sa odlicnim glumcima, koja covjeka baca u strahovita razmisljanja. Danas citam tvoju, jos dublju pricu... Sve sam zamislila i teklo je kao film pred mojim ocima. Uspjela si mi prenijeti svoja osjecanja, pricu o svojoj seki, o tome koliko ti zaista psi znace u zivotu. Zelim mnogo srece tebi i tvojoj porodici i imam jos jacu zelju da te upoznam i uzivo.

Dobermani dobijaju kod mene jos jedan + :)

Share this post


Link to post
Share on other sites

Uf, Petite.......

Ostao sam bez teksta.

Prica protkana jakim emocijama i osecanjima , koja moze biti napisana samo od strane pravog , ali bas pravog zaljubeljnika u naseg najboljeg prijatelja, psa.

Share this post


Link to post
Share on other sites
Guest boxer

uuhhhh.. Petite...trebalo je snage za napisati nesto ovako.

Zelim ti sto manje jama, plahti, dasaka... a i svima nama.

Share this post


Link to post
Share on other sites

Da,sve te ruzne stvari koje su se desavale su kreirali neki ljudi,a zasto...ostaje pitanje.Prica koja nikoga ko ima imalo ljudskog u sebi ne moze ostaviti ravnodusnog i svaki komentar je suvisan.Petit,pozdravi Linu.I nas Kes dolazi iz iste odgajivacnice. :kiss:

Share this post


Link to post
Share on other sites

Petite, rasplakala si me :cry:

Setila sam se mojih dragih dobermana Kinga i Vidre, koji na zalost nisu vise medju zivima. Najvaznije je sto cemo ih se uvek secati...

Share this post


Link to post
Share on other sites

Ja samo mogu da ovu pricu shvatim kao izuzetno poucnu ako imam u vidu jednu situaciju koja govori o stradnju mladih u odredjnejom vremenu.Koja svoju pobedu dozivljava kroz jednog prijatelja koji dolazi iz pseceg sveta.Nazalost to vreme i dalje traje a malo je onih koji mogu da shvate i da osete neoborive temelje nepotkupivog pseceg prijateljstva

Pozdrav i sve najbolje za autora najdirljivijeg teksta sa foruma

Share this post


Link to post
Share on other sites
Guest Svenja

Draga Petite,

ja sam tek sada procitala ovu beskrajno tuznu pricu o Tvojoj Tanji i o

Vasoj ljubavi na prvi pogled sa dobermanima. Jako je dobro sto si skupila

snage i to napisala. Nekolicina nas koji citaju ove stranice ce ih se setiti

povremeno a Tanja bi se tome sigurno radovala da je se secaju ljudi koje

nikada nije upoznala ali sa kojima je vezuje vecita ljubav prema zivotinjama.

A Ti draga Petite, kada jednog dana budes radila jednacine sa dve nepoznate

sa Mileninom decom a Linine cukun unuke ucis gde se piski

kaki, da sednes i da napises knjigu o tragediji koja Vam se dogodila.

Evo prijavljujem se za kupovinu prvih deset primeraka.

Pozdrav

Svenja

Share this post


Link to post
Share on other sites

Nastavljamo dalje ....nema druge.

Nasi cetvoronosci - svaki nteresantan na svoj nacin

Dobermanka Lina (to joj je nadimak)

Fanta Altobello (IntCh Vanja Vandor Stevinhage x Ch Cindarella Boa Altobello) - iako ima poprilicno da imam dobermane, temparamentniju i zivahniju zenku od Line jos nisam imala. Ona fakticki dok je u dvoristu nikada ne stoji na jednom mjestu, stalno je u pokretu - imam osjecaj da nikada ne spava, tj da joj je uvijek jedno oko otvoreno - kao da se boji da nesto ne propusti. A interesantno je da je njeno ponasanje u kuci skroz suprotno, mirna je - kao da je nema, i uvijek strpljivo ceka svoj red na hranu, na pustanje van i sve ostalo. No kada joj se izda naredba, izvrsava je onako na 'ho ruk' tj iz hipa - kao bomba. Ono sto Lina najvise voli jeste trcanje - kada vidi da obuvam(o) patike, tako moli da je vodimo sa sobom, da mi stvarno nemamo srca da je ostavimo. Inace - kada trci, MORA da bude ispred - to je jednostavno pas koji voli da bude ispred, :lol: koji uvijek vuce napred i ja bih bila presrecna da je jedanput istrcavam u ringu sa njemackim ovcarima - da vide ljudi kako pas ima zelju da trci - nema potrebe da se vristi, zvizdi, poziva-ona ide, ide, i opet ide napred. Zato je skoro nemoguce je istrcavati uz bicikl :))) :shock:

Druga stvar koju Lina voli su igracke koje mogu da se iscijepaju na komadice, krpene - mace, kuce, mede, klovnovi i sve ostalo. od svega nabrojanog - ostanu komadici koje ja poslije moram da kupim po dvoristu

:twisted: i ono sto voli su lopticeeeeeeee :P

Ono sto Lina ne voli su macke - kada je Lina dosla kod nas (imala je 7 mjeseci) - nije imala averziju prema mackama, naprotiv, u odgajivacnici iz koje je dosla zivjela je s mackom. No u to vrijeme smo mi imali jednu macku koja nije bila raspolozena za suzivot u druzenje s Linom, te ju je posteno izgrebala po nosu - od tada Lina vija sve sto lici na macku - i pored moje najbolje volje da je oduchim od toga, nisam uspjela. Drzim je pod kontrolom jer mora da slusa ali sva drhti kada vidi macku a ja joj ne dozvoljavam da je pojuri.

Kao i vecina dobermana voli da dominira, radnje koje voli da radi izvrsava za sekund, dok druge naredbe radi zato sto mora, tj uradi, ali jasno daje do znanja da to radi jer mora. :roll:

Negdje do 2,5 godine i nije bas bila voljna da dobro jede (kao neka rasna karakteristika za doberman), no nakon okota je pocela da jede kao mecava, tako da u zadnjih pola godine nemamo problema s njenim apetitom. Voli hranu iz domace kuhinje, no ako nema izbora, jede i granule.

Rotvajleri

Hoss of Nicolas Lion (CH Dollo v Haus Nagy x Ch Matea of Nicolas Lion)

dosao kod nas kad je imao 13 mjeseci na socijalizaciju - bio je takvog karaktera da je prozvan 'zloco' - no meni se svidio da mu nisam mogla odoliti, posebno kada sam vidjela kako se odnosi prema nasoj maloj kcerkici - pazljiv je neopisivo i zastitnicki se ponasa.

Sada ga samo iz milja zovem 'zloco' jer je potpuno okupirao moje srce ponasanjem prema nasoj curici.

Ne voli da trci kao Lina, tj ne vuce kao mahnit, ali odlicno trci uz bebina kolica i bicikl :wink: . Gdje god da krenem, on je kao sjenka, uvijek pored mene, ne ide ispred i ne zapinje mi za noge kao Lina, ne trudi se da uvijek nesto pokazuje (kao Lina), no je uvijek pored noge, i ceka sta cu da mu kazem da on to polako ali sigurno uradi 8) .

No onda kada zasigurno nije miran i kada odskace i trci kao da ima opruge na nogama je kada vidi lopticu - to mu je omiljena igracka, zabava, 100 puta da je bacis, on ce 100 puta da je donese :)

Kada zalaje, to je ili zbog toga sto je Lina ugrabila lopticu prije njega, ili zato sto se neko muva oko dvorista. Treci razlog tesko da ce postojati.

Voli da jede sve, nema problema, na njegovom menu-iju su najomiljeniji juneci grkljani i jogurt sa jajetom.

I da naravno, ono sto mnogo voli da radi jeste da sjedne ispred Mileninih kolica i ceka da mu ona pokloni pola biskvita, kifle ili neceg treceg - njih dvoje to bratski dijele - zao mi je sto jos nikada nisam uspjela da ih uslikam - kada malecka otkine komad kifle i daje pola njemu, a pola trpa sebi u usta drugom rukicom - no potrudit cu se.

:D

Isostar (Zizu) of Nicolas Lion (Ch Mambo of Nicolas Lion x Wollga of Nicolas Lion)

Zizu je najmladji ima skoro 4,5 mjeseca, - nestasan kao i svako stene, neobicno temparamentan i zivahan za jednog rotvajlera.

Jede kao mecava, raste kao iz vode - mnogo je dosadan ovim velikim, i nerijetko dobije 'po nosu' - posebno od Line koja ga trpi neko vrijeme, a onda mu jasno da do znanja da je dosadan. Hoss jos nikada nije zarezao na njega, on jos uvijek stoicki podnosi sve njegove nestasluke. Ne mozemo jos da kazemo mnogo o njegovom karakteru - osim - ponasa se kao i vecina stenaca njegove dobi - no sto je sigurno - ne laje mnogo - nije zjalav, sto je nama od velike vaznosti.

Imamo mi jos jednu klempavu -repatu dobermanku

Salomma-Sedra (Babilon del Mediano x Heidi Happy od Telepa) - no ona je kod moje sestre, tako da trenutno nemam nekih 'svjezih' slikica - no obecavam da cu i nju uskoro da uslikam i postavim slikice

ja bih o njima mogla da pisem danima, no necu vise da vas zamaram

Zivjeli vi meni

:D

:baby:

Share this post


Link to post
Share on other sites

gdje su 'azdaje' (tj Lina) - zuti macak je na suprotnoj strani - tako da smo 'hiper pazljivi' kada je to u pitanju.

Ziv, zdrav i uzbrdo brz :D - sreca pa ima dovoljno mjesta za sve :D

:baby:

Share this post


Link to post
Share on other sites
Sve u svemu, cini se da je u svakom coporu, zensko to koje vodi glavnu rec :D :lol:

Ohoho sto smo otvoreni...a i ovi muski sa site-a jel to niko nema hrabrosti da kaze da je vrijeme matrijarhata davno proslo :lol: cast izuzecima poput VANJE :wink:

Share this post


Link to post
Share on other sites

Ono sto sam zelio reci za slike je da su stvarno prelijepe a u Linu cu se zaljubiti...Mogu li znati Petite sta si ti po zanimanju, jeli dreser ili i kako bi mi mogla pomoci u odgajanju jednog rottica poput ajaxa...

Share this post


Link to post
Share on other sites

Hvala mnogo za komplimente :D

Ja sam DInchi po zanimanju majka maloljetnog djeteta :D i ponosna sam na to.

Misljenja sam da Ajax-a bez ikakvih problema mozes da odgojis i ti sam uz mnogo savjeta koji su napisani ovde (iako ja imam osjecaj da ti nerijetko postavis pitanje, a da uopste ne obratis paznju na odgovor-ispravi me ako sam u krivu).

Imaj psa ZA SEBE i uzivaj u svom psu, a nemoj imati psa DA DRUGI vide i znaju da imas psa.

Ukratko, ovde na site-u ima toliko toga korisnog da je ovo prava riznica za svakoga ko je po prvi put dosao u situaciju da sam odgaja psa (kao ti npr) - manje obrati paznju na upadice za koje bi konkretan odgovor bio 'dehcko smiri hormone' - a vise paznje obrati na gomilu kvalitetnih tekstova koji ti u mnogome mogu pomoci oko tvoj ljubimca (Ajax-a), i vjeruj mi, ako ga odgajas sam i onako kako treba, uzvratit ce ti stostruko

:D

Srecno Dino

pozdrav svima

:baby:

Share this post


Link to post
Share on other sites
Guest Svenja

Ja cu da se pridruzim Petite i preporucicu Ti da vise citas sta se ovde

pise. Ja sam Ti juce postavila pitanje zasto tuces Ajaxa sa nekakvom

metalnom sipkom , ali Ti ne citas sta drugi pisu.

Izgleda da koristis forum da bi se sam sebi divio.

Ako udjes u ranije tekstove u vezi odgoja i socijalizacije steneta sve ces

saznati (nece Ti biti potrebne dodatne knjige). Osim toga ja mislim da svako

od nas u toj meri voli svoje stene da sam vrlo brzo ukapira koja

metoda vaspitavanja je za njega najbolja.

Savetujem Ti da "oladis" malo sa komentarima "musko i zensko" i da se

striktno pridrzavas tema a ne da koristis forum i da se licno obracas

ucesnicima sa upadicama koje nemaju nikave veze sa temom , odnosno

sa psima, i da postavljas neka pitanja potpuno privatne i licne

prirode.

Nadam se da si shvatio poruku pisca!!!

Pozdrav

Svenja

Share this post


Link to post
Share on other sites

Stvarno vidim da sam pretjerao i izvinjavam se duboko svima na site-u a nadam se da ce primiti izvinjenje...

P.S. Ajax-a ne tucem nikakvom metalnom sipkom :)

Share this post


Link to post
Share on other sites

Peti, prekrasno druЕЎtvo imaЕЎ.KaЕѕeЕЎ da je Lina jako Еѕiva.Ja sam mislila da samo moja dobermanka ima tako nemiran temperament.PoЕЎto ja joЕЎ imam springericu koja je duplo lakЕЎa i manja od nje,Anabel je nauДЌila i neЕЎto o njeЕѕnosti i opreznosti prema manjim psima, naj raД‘e izbjegava igre sa njima jer toliko oprezna i ne moЕѕe biti ali zato to nadoknadi sa sebi ravnima .

Ja nisam iЕЎla sa njom na dresuru,jer cijeli Еѕivot Еѕivim sa psima i poznam ih bolje nego ljude,a ono ЕЎto i neznam, uz ljubav i strpljenje sve nauДЌimo zajedno.

pozdrav

Share this post


Link to post
Share on other sites

:D

ja ponekada imam osjecaj da je Lina takva zbog svog temparamenta, ona trci iza mene (ako slucajno uspijem da krenem negdje a ona nije prva), onda zureci da me (pre)stigne udari u mene da me jednostavno pokosi, i kada ja padnem, onda se vrati i ljubi me, mazi se, kao da se izvinjava, u stvari njoj to predstavlja jedan vid igre. Sreca moja te je sada uvijek Hoss negdje oko mene (kao sjena), pa ona prvo drmne u njega, No nekoliko puta je on zarezao na nju nakon takvog 'ispada' tako da ona sada pazi kada je on raspolozen za igru a kada ne.

Zato kada se igra sa Zizu-om mlati s njim kao koperdekom - iako on ima skoro 20 kg - no nekako je nestabilan, nije jos navikao na te njene igre, ali ja ne sumjam da ce za par mjeseci sve da bude pod kontrolom sto se toga tice.

Ali - najnoviji ispad - sinoc je 'zjaka' Lina provalila ogradu dole u dnu dvorista - prema sumi (ograda je zicana-bila) - poslije smo skontali - za jezom. Provalila ogradu, zgrabila jeza, i donijela ga u kucu. Uspjela sam da ga spasim, i odnesem van dvorista, a mi smo 2 sata citavom tom duzinom ograde postavljali nove po pola presjecene armaturne ploce - jer je navika cudna stvar.

Jutros je sva otekla kao da je bila na box mach-u - pretpostavljam od silnih uboda jezevih bodlji

eto - svaki dan neki cirkus s njom - s ova 2 rot-a je skroz lako, u prosjeku Lina napravi 10 nestasluka, dok njih obojica naprave jedan :lol:

:D

:baby:

Share this post


Link to post
Share on other sites
Guest Aci

Za linu svaka cast, svidjaju mi se nestasni psi...moj Cez je prava lijencina, djeluje mi da mu je sve mrsko, jel to normalno?

Share this post


Link to post
Share on other sites

Zato i ja oboЕѕavam dobermane, oni su odraz mog karaktera-Еѕivi i temperamentni, nikad ti nije dosadno.Rotovi su mi nekako tromi i usporeni., a kad trДЌe ,za umrijet od smijeha,klap,klap.

Imamo mladu roticu u kvartu i kad se moja dobermanka igra s njom tri puta je preskoći i dva kruga napravi oko nje dok ova shvati gdje je ona uopće a naj bolje je kad je guzom lupi po nosu i napravi krug...ova samo stoji i gleda onim okecama...a šta je ovo sad bilo ?

Share this post


Link to post
Share on other sites
Guest Aci

Hehehe ja u komsiluku imam njemackog ovcara koji ne podnosi mog malog Cezya, jutros sam ih pokusao zbliziti ali ne ide ovaj nj.ovcar je previse tvrdoglav samo laje na njega i hoce da ga ujede a moj malac se sakrije iza mene pa rezi na njega :)

Share this post


Link to post
Share on other sites

a evo trio fantasticus opet - kada jedno ugrabi lopticu (u ovom slucaju Hoss) ovo dvoje stoje kao zacarani trudeci se da ulove momenat da mu 'maznu' tu za njih najdrazu igracku.

Kao sto rekoh - kako vidite - mnogooooooooooo opasne rase

:D

:baby:

Share this post


Link to post
Share on other sites

Draga Petite,

tek sam sad procitala tvoju tuznu pricu. Ne znam kako da ti kazem recima sta sam osetila, ali mogu samo da zamislim kako je tebi kada sam se ja rasplakala. Treba imati snage napisati ovako nesto i sa toliko osecanja! Zelim ti da vise nikad ne dozivis tako surovu stvarnost, i da Lina ne prodje kroz tako nesto.

Srdacan pozdrav!

Share this post


Link to post
Share on other sites

Create an account or sign in to comment

You need to be a member in order to leave a comment

Create an account

Sign up for a new account in our community. It's easy!

Register a new account

Sign in

Already have an account? Sign in here.

Sign In Now