Petite

Administrators
  • Content Count

    17,745
  • Joined

  • Last visited

Everything posted by Petite

  1. Sve izjave gdje Dijane su prenesene uz njenu dozvolu. Napominjem da je forum javan, i da svi mogu da komentarišu (bez psovki, vrijedjanja i slično, moliću) Ako neko nije registrovan, a želi da komentariše, neka se registruje. Ako je neko već registrovan, a zaboravio(la) je lozinku - pasword, neka mi se obrati, da to riješim. Ukoliko neko želi prevod tekstova, neka napiše, uradiću. Hvala. ''Notification: The CCS (KZS) has been informed of the proceedings against Judge Miodrag Vretenčić for the crime of torture and killing of animals. The CCS was not aware of the matter before drawing up the list of judges at the EDS, so mr. Vretenčić was included in the list. In next few days CCS will obtain credible information and then decide on further procedures. We kindly ask you for your patience and understanding. Thank you. P.s. Any inappropriate comments will be deleted Obvestilo: Kinološka zveza Slovenije je bila obveščena o postopku zoper sodnika Miodraga Vretenčića zaradi kaznivega dejanja mučenja in ubijanja živali. KZS pred sestavljanjem liste sodnikov za EDS z zadevo ni bila seznanjena, zato je bil g. Vretenčić nanjo uvrščen. V naslednjih dneh bo KZS pridobila verodostojne informacije in se nato odločila o nadaljnih postopkih. Vljudno vas prosimo za potrpljenje in razumevanje. Hvala! P.s. Vsi neprimerni komentarji bodo izbrisani.'' Informacije preuzete sa fb stranice Kinoloskog Saveza Slovenije. Ovom gore napisanom, je prethodilo ovo. Uzrok.
  2. 30.11.2019 ''Nisam Facebook ratnik ili aktivista za prava životinja. Ja sam pravnik i uzgajivač pasa. Bila sam krivični odvjetnik preko dvadeset godina. Kriminalci su bili moje stranke, nisu mi bili prijatelji. Bila sam prvi odvjetnik u jednom od timova obrane pred Haškim sudom. Tako da jako dobro poznam značenje pojma nitko nije kriv dok se ne dokaže suprotno i pravomoćne presude. Nakon pravomoćnosti presude, više nema rasprave o krivnji. Naravno da će osuđena osoba o tome raspravljati do kraja svog života sa rodbinom i prijateljima. Sa mnom neće. Neće sigurno. Jesam li za dobrobit životinja i imam li među prijateljima aktiviste za dobrobit životinja? Naravno da imam i time se ponosim, upravo kao što je Predsjednik FCI rekao u jednom od svojih intervjua:"Namjeravam jasno pokazati da su uzgoj pasa i dobrobit životinja teoretski povezani i tako treba biti i u praksi." Jesam li pomogla nekim uzgajivači a kad si bili lažno optuženi? Jesam. Oni znaju koji su i među mojim su prijateljima na fb. Jesam li se borila na Državnoj televiziji protiv aktiviste za prava životinja? Jesam, pokušavajući zaštititi uzgajivače i pasmine. I opet bi. Bez obzira na posljedice. Ali u isto vrijeme volim pse i boriti ću se za njihovu dobrobit. Također, bez obzira na posljedice. I odbijam biti u istom društvu sa kriminalcima. Dolje imate link na pravomoćnu presudu. Time je moja završna riječ završila.'' nakon toga, prevod na egleski dijela presude koja je u donjem linku pravosudja CG. http://www.tuzilastvo.me/me/web/pravosudje/osbr/o?id=wd7Pw&fbclid=IwAR3tcIvF5PSc02fxJ2ZU05TdBj9taabQwn9pZG1nmnEXCkUCxl03bJn1yio
  3. Prozivate nekoga imenom i prezimenom. A vi ste?
  4. Dragi Svi, svjedoci smo osnivanja mnogih organizacija i društava 'za zaštitu' životinja. Svjedoci smo i svakojakog djelovanja istih na raznim poljima. Koliko je tu prioritetna zaštita životinja, koliko je izvodljivo sve što se propagira, koliko je korisno za životinje, najviše pse, to što se propagira....? Pitanja je mnogo i sama se nameću vremenom. Izvolite temu da iskažete svoje mišljenje u vezi te teme.
  5. Evidentno je da zloupotrebe ima. Posebno kad su psi u pitanju. Ono što se meni nameće kao pitanje je - kakve obaveze ta udruženja imaju? Pozivaju se na prava ova, prava ona, a niko ne pominje kakve ONI obaveze imaju pozivajući se na bilo kakvo pravo? Konkretno u vezi divljači (da se dotaknemo teme i osim pasa) - sistem funkcioniše da je država vlasnik divljači, država daje na korištenje divljači korisniku lovišta i po zakonu svu štetu koju divljač napravi, snose Lovaška Udruženja (LU). Svjedoci smo koliko su ti 'zaštitari' protiv lovaca, ne biraju ni mjesto, ni vrijeme, a bogami ni riječi da im prijete, psuju, ocrne, omalovaže.... Koja je solucija da ta 'zaštitarska udruženja' preuzmu odgovornost i obavezu da isplaćuju štete koju divljač napravi? Protiv lova ste i lovaca - u redu. Izvolite onda i preuzeti obaveze koje Lovačka Udruženja (LU) snose i namiruju. što se tiče udomljavanja pasa, pod parolom 'udomi - ne kupuj'. ŠTA rješava udomljavanje? Rješava li izvor tih pasa koja se pojavljuju na ulici? Rješava li štanc, protiv kojeg su ionako svi savjesni uzgajivači? Zaštitari se pitaju 'plaćaju li porez uzgajivači?' , a ja se pitam 'plaćaju li porez zaštitari'' kad ih već ima toliko i skoro svi primaju donacije, kod svih je vidljivo istaknut 'pay pall'?
  6. Malo smo počeli vježbati na povodac. Sa Žutom. Žuta je udomljena neki je mješanac sa malinois i pretpostavljam neka lovačka rasa (možda balkanac), jer kad uhvati trag, slijedi glasno. Inače je pomalo neurotična, ujela je malca nekoliko puta, pa ih još uvijek puštam zajedno samo pod nadzorom.
  7. Ima par dana razmisljam kako, i nikako da smislim kako da stavim na papir (ili bolje reci ekran) kako ja dozivljavam dobermana. Sve bih to ispricala, ali uvijek treba da se pripremim za to, a shvatit cete i zasto. Moja sestra bliznakinja Tanja i ja smo se u Zenici prvi put susrele 'face to face' s tom rasom '89, sasvim slucajno, vidjele smo na ulici covjeka koji je vodio crnu, kupiranu zenku, koja je sva blistala na suncu, propinjuci se na uzici u pokusaju da ulovi lopticu koju je vlasnik nosio u desnoj ruci i majstorski je sakrivao svaki put kada kerusa pokusa da je ulovi. Nije uopste zaostajala za vodicem u tim svojim pokusajima da ulovi lopticu, nije gubila korak, skakala je, docekivala se na noge i ponovo hvatala korak. Dlaka, kratka kao i kod svakog dobermana nije sakrivala mishice i snagu koja se ocitavala u svakom skoku. Obzirom da je covjek isao prema parku, a park se nalazio blizu sportskih terena gdje smo mi trenirale atletiku, taj dan smo na veliko razocarenje svog trenera odradile pola treninga (uz izgovor da moramo kuci), brzo se presvukle i dosle u park gdje su obicno vlasnici pasa izvodili svoje ljubimce. Tu je bio i taj gdin sa dobermankom koja je i dalje bez umora trcala za svojom lopticom, ne obaziruci se na male pse koji su je 'vijali' postajuci jos vise nervozni jer ona nije obracala paznju na njih. Prisla sam vlasniku i pitala ga kolike je stara, a vlasnik je odgovorio 11,5 mjeseci. Jos smo ostale s vlasnikom dobermanke koji nije bio lijen da odgovara na sva nasa postavljena pitanja kada je rasa u pitanju i jos je rekao - mi smo ovdje obicno u ovo doba, ako zelite da se blize upoznate s Kvinchikom (kerusa se zvala Kvin Kristin) samo dodjite, ona voli da se igra. Tako je pocelo nase druzenje s dobermanom. Do tada smo imale njemacke ovcare i sarplanince, i uglavnom smo pratila izlozbene uspjehe, linije i priplodnjake ove dvije rase. Od kada smo pocela druzenje s tom kerusom, zapostavile smo te dvije rase i totalno se okrenule upoznavanju dobermana. Toliko smo se zblizile s Kvinchikom da smo obavezno nakon skole, jedan dan jedna, a drugi dan druga odlazile kuci tog gdin-a i uzimale kerusu da je izvedemo ili bolje reci svedemo sa 17-og sprata (stanovali su na 17tom spratu). Pocele smo da radimo treninge sa Kvinchikom koja je sa zadovoljstvom trcala po terenu s nama, cak se trudila da donosi kuglu od 3-4 kg pa vidjevsi da ne moze u zubima, gurala ju je nogama (ja sam inace bacala koplje) i tako su prolazili mjeseci, a droga zvana 'doberman' je poalko ali sigurno ulazila u nasu krv. Na pocetku su se ljudi koji su odrzavali stadion ljutili zbog psa na terenu jer je bilo zabranjeno, a poslije su se navikli i jedva cekali da dodjemo da uzivaju u njenim egzibicijama. Sjecam se ZOV-a i zadnje stranice na kojem su bili Karmel Kesia Diaspora i Ido Isaak Diaspora, oglas - najavljeno leglo odgajivacnice Royal Bell - Belkovih - za nas dvije - ti dobermani su bili samo san, jer ismo imale sredstava da kupimo vlastito stene, da roditelji nisu htjeli ni da cuju da nam daju novac za takvo nesto. Onda je gdin Damir, vlasnik Kvinchike rekao da ce da je vodi na parenje u Osijek, parit ce je sa Elvis Royal Bell. Proslo je jos par mjeseci i Kvinchika je ostenila 9 prekrasnih crnih stenaca, 3 zenke i 6 muzjaka od kojih su zenke imale 'baby' ispre imena, a muzjachici 'boy'. Damir nam je rekao da ce da nam 'pokloni' jedno zensko stene, tj uslovno pokloni, uz dogovr da pola prvog legla od te malecke keruse pripadne njemu - slozile smo se. Svaki dan smo isle da gledamo stence, iako Damir nije dao da ih diramo dok nisu imali mejsec i po. Tako je BABY BARNY dosla u nas dom. Tada smo jos imale kerusu njemackog ovcara koja je nazalost nakon nekoliko mjeseci nastradala - pogazio je voz. Bernika kako smo od milja zvale tu malu dobermanku je dosla u svoj novi dom vozom, sakrivena ispod kaputa, mirno cekajuci da bude spustena na zemlju jer smo je sve vrijeme nosile u narucju. Kada smo je doniejle kuci, svi su bili iznenadjeni, jer nasi u porodici (a i shire) su uglavnom znali za 'vucjake' i sarplanince i smijali su se toj maloj bezrepoj karikaturi koja je zapinjala za svoje vlastite noge. Kada smo se mi trudile da im objasnimo kako je to DOBERMAN, rasa stvrone da cuva, da brani, oni su se jos vise smijali upiruci prstom u nju i govoreci 'ako je ovo sposobno da brani i cuva bilo sta mi cemo pojesti ....' Od tada, nasa Bernika je uvijek bjesnila kada se neko smije i upire psrtom u nju - to nikada nije podnosila. Bernika je rasla kao iz vode (kod stenadi dobermana se iz dana u dan vidi kako rastu), u seoskoj sredini, sa kokoskama, mackama, govedima, uzivajuci u prostranstvima, plivajuci u Bosni, radeci s nama sve gluposti koje su nam padale na pamet. Tek kada je pcoela da raste, svi oko nas su shvatili sta je doberman i zasto je tako cijenjen kao cuvar - svi prethodni psi su bili cuvari, ali ni blizu kao DOBERMAN. Njena sestra Baby Bea je eksterijerno bila mnogo ljepsa, ali je Bernika bila bolja u radu. Vec sa 9 mjeseci je efektno radila odbranu i napad, neustrasivo hvatajuci rukav, radila je trag, stajala u stavu, a sve to smo je mi naucile, dosadjujuci vlasniku njene majke, dosadjujuci ostalim ljudima koji su imali pse i radili s psima, na glavu smo se popele nasem tetku koji je radio u policiji pitajuci ga kako oni rade s psima. Imala je 14 mjeseci kada smo je izvele na uzgojni pregled. Mi tada nismo znale kako ce sve to ici, ali smo vrlo dobro prosli. Dobila je ekterijerno 4 i u radu je bila odlicna, dobivsi IIB uzgojnu dozvolu (kako je bilo tamo, opisala sam u 'prva iskustva s psom na izlozbi). Dosao je kraj '91-ve i Bernika je vec bila u dobi za parenje. Odlucile smo daje odvedemo u Sarajevo kod Zorana Nikolica, vlasnika odgajivacnice NIBBAS, tadasnjeg predsjednika 'doberman kluba BH' i uparena je bila sa Amos Ami v Nibbas (Graf Guido Franch - Salloma Sabba v. Nibbas). Nazalost - nije ostala skotna, ali ni iz Sarajeva nismo otisle praznih ruku, od Zorana smo uzele jednu zenkicu 4 mjeseca staru, nekupiranu koja je bila kao mis na navijanje Iris Ici v. Nibbas. Tada smo se dogovorile da ja radim sa Bernikom, a Tanja sa Icikom. Rekle smo Zoranu da se nadamo da ce Iris dobro jesti, jer je Bernika bila izbirljiva na hrani. I upravo - Icika (Iris) je jela kao rot - sve sto joj dodje do usta. Obzirom da je imala vec 4 mjeseca - nismo je kupirale, ostavile smo je nekupiranu. Dosla je ta (nesretna) '92. Krajem marta je bila izlozba u Sa, mi smo izvele Berniku i Iciku u razredu beba. Bernika je dobila 5, a Icika VP. Dosle smo kuci, a rodovnici su ostali kdo Zorana na ovjeri. Nedugo nakon toga je rat u Bosni poceo. Mi tada nismo ni bile svjesne stase sve dogadja, misleci da ce sve to da se zavrsi za par dana. Ali ........ NE, nazalost nije se zavrsilo za par dana. U rodnom gradu su pocele da se desavaju za nas vrlo cudne stvari i tata i mama su nam savjetovali dabi bilo dobro da idemo u BG kod strike, Mi smo energicno odgovorile da ne zelimo nigdje ici jer ne idemo nigdje gdje ne mozemo da povedemo svoje pse. Onda su pocele neugodnosti (ne zelim da ih nabrajam, nije tema za to) i mi smo bile primorane da napustimo rodni grad. Sa Barny i Iris smo izbjegle na Ilidzu. sredinom '92. Sve ono sto smo prezivjele nakon izbjeglistva, od putovanja nekoliko dana do Ilidze, prihvatnog centra na Ilidzi, ratnih strahota (nikome ne bih pozeljela da prolazi kroz to) - te dvije keruse su prolazile s nama. Nikada ranije nisu jele hljeb, a kada smo izbjegli, nismo imale nista osim jecmenog hljeba i dijelile smo to zajedno. ALi rat .......rat - Tanja je poginula krajem '92. Nakon njene sahrane Iris je jednostavno bilo nemoguce kontrolisati, grizla je sve sto joj e dolazilo do usta, ne dozvoljavajuci nikome da joj se priblizi. Par sedmica mi je trebalo da u svom tom ratnom haosu priblizim se Iris i pocnem da je kontrolisem. Dok je Berny mnogo voljela da se druzi sa mojim sestrama, ostajala s nima u kuci i mazila se, Iris nakon Tanjine smrti nije podnosila nikoga u svojoj blizni osim mene, niej me ispustala iz vida ni kada spava, cekala me pred kupatilom i slicno (valjda iz straha da i ja jednog dana jednostavno ne odem kao sto je Tanja otisla iz njenog i nasih zivota, sta ce jadan pas , ne razumije sta je rat). Mi smo mijenjali domove (kako to obicno bila u ratu), pomjerajuci se zavisno gdje manje padaju granate i gdje manje puca, ne jeduci meso, jaja, mlijeko po godinu -dvije, j, a one su to sve prolazile s nama, jeduci kukurznu kashu, ali uredno braneci svoju teritoriju, mene i moje preostale 3 sestre. Mislim da bismo kao neudate djevojek u ratom obuhvacenom podrucju imale mnogo vise problema sa neobuzdanim muskarcima, lopovima i slicno da nismo imale nasa dva andjela cuvara Iris i Barny koje nikoem bez nase dozvole nisu dozvoljavale pristup niti dolazak u gluvo doba noci, a bogami ni pucanje pijanih vojnika i slicno. Berny je dva puta skakala sa balkona drugog sprata za mnom - jednom je skocila na moje oci i ja sam potrcala da je uhvatim, ali nisam stigla - srecom nista nije slomila. Drugi put sam sjela u auto, ostavljajuci ih u kuci s otvorenim balkonom (bilo je ljeto), dosla kod prijatelja na Ilidzu koji je imao plavu dobermanku, da bi komsije pozvale i rekli da jedna kerusa sjedi pred vratima. Berny se opet igrala padobranaca. Kao bez duse sam se dovezla kuci, prepipala je, vidjela sam da nista nije slomila, dala joj da pije vode, napila se i par dana nakon toga je bilo ok (bar nije pokazivala negativne znake - jer nismo tada imali struje da je snimimo na x-ray) Iris smo uparili jednom u toku rata sa jedinim dobermanom s tog podrucja, ostenila je 9 zdravih stenaca, i sve stence othranila, poklonili smo ih ljudima za koje smo znale da vole pse, a dobri psi cuvari su tada bili na cijeni. Barny smo uparili sa istim muzjakom, ali je okotila 2 steneta od kojih je jedno uginulo 5 dana nakon okota, a drugo smo poklonili vlasniku muzjaka jer je otac stenadi poginuo od granate u medjuvremenu pa je covjek molio da mu damo to stene da ima potomka. Potpisan Dayton, a mi opet u izbjeglistvo - na vraca, predgradje Sarajeva prema Trebevicu. Tu je bilo laske, iznajmile smo kucu koja je imala dvoriste i pomocnu zgradu preuredile u dom nase dvije ljepotice. Poratne godine su se pokazale gore nego ratne, u ratu moras da imas snage za sve sto te snadje, a nakon rata pucas po shavovima - obzirom na sve prezivljeno - ja sam bukvalno pocela da pucam po shavovima, sumnjalo se na epilepsiju, ap su me poslali an psihijatriju, da bi konacna dijagnoza bila 'postratni sindrom'. Tada - vise no ikada sam voljela da budem u drustvu te dvije keruse, jednostavno nakon svega prezivljenog nisam podnosila prisustvo ljudi ukljucujuci i svoje sestre. A njih dvije , Iris i Berny, vec zrele zenke, mirne, sigurne u sebe, slijedile su me u stopu, cekajuci moj lagani znak rukom, spremne da izvrse bilo koje naredjenje. Opet je doslo vrijeme selidbe-ovaj put zbog posal i ja sam sa svoje dvije ljepotice dosla u Brcko '98. Tada su vec bile u godinama, Berny je imala 8 godina, a Iris 7. brzo su svima dale do znanja da su nepozeljni na njihovoj teritoriji. Onda se Berny razboljela, odvela sam je veterinaru koji mi je rekao da ce da joj da antibiotike i vitaminske injekcije, da je ojaca. Dva dana sam je vodila na injekcije, bilo je ljeto i ona je lezala na tarasi presijavajuci se na suncu (bas kao njena majka kada sam je ja vidjela prvi put) - htjela je da ustane i krene za mnom, ali nije imala snage. Poljubila sam je, i otisla na posao, govoreci mami da cu da dodjem oko podne da je odvezem an injekcije. Malo prije podne zvoni telefon i kolega kaze -za tebe je- ja se javim - a mama grca u suzama i kaze - umrla Bernika - nisam uspjela da progovirm bilo sta, nisam uspjela ni da spustim slusalicu, ispala mi je (i sada placem kada ovo pisem) - kolege su pitale je li sve u redu, a ja sam samo rekla da mroam da idem kuci. Otisla sam kuci, a Bernika je i dalje lezala na onoj deki na terasi, presijavajuci se na suncu, sa lokvom krvi ispod glave. Mama joj je milovala nogu, govoreci 'vidi kako fine nokte ima, draga moja Bernika', a tata je samo sjedio cuteci, Prisla sam joj, pomilovala je, bila je jos topla. Sjetila sam se kako je to jutro pokusala da ustane da krene za mnom, ali nije mogla - zao mi je bilo sto nisam vise vremena ostala s njom to jutro jer sam je tada zadnji put vidjela zivu. POcela sam da placem, nezaustavljivo. Tata, jedini priseban u tom momentu je uzeo mamu pod ruku i odveo je u kucu, a onda se vratio, stavio mi ruku na rame i rekao - 'sine tako mroa da b ude, idi u kucu, ja cu da je sahranim'. Iris je mirno sjedila pored mene, cak se i ne utrpavajuci u krilo kao obicno. Otisla sam u kucu, uzela bijelu plahtu, donijela je i umotala berniku u tu bijelu plahtu, prije toga milujuci vec ohladjeno tijelo, koje je jos uvijek blistalo na suncu. Tata je donio plasticnu vrecu i stavili smo je u tu vrecu, tata je iskopao jamu u dnu dvorista. Stavili smo dasku ispod i na tu dasku stavili tijelo, a onda opet preko tijela dasku, da kako kaze mama 'ne pada zemlja na ljepotu. Nekih 7 dana smo izbjegavali tu temu, a iris je tako bila mirna (sto je inace bilo nepojmljivo za nju) jos me vise drzeci an oku i ne pustajuci me. Cak sam je vozila na posao sa sobom. Onda je jedan kolega pozvao i rekao da ima stene dobermana, ali da njegova zena ne voli dobermane i on bi volio da ga udomi kod nekoga ko voli dobermane. Bez razmisljanja sam prihvatila i te '99 je Castor dosao u nas dom. Muzjak, tako dominanatan, ogroman, ali kada Icika vrisne slusao je bez pogovora. Skupili smo dovoljno sredstava i kupili svoju kucu, Iris je imala svoje zasluzeno mjesto penzionerke, a Castor je bio svuda. Castor je bio jak, silan i sve ostalo, ali iskreno, karakter zenki mi je bio pristupacniji. Vrijeme je prolazilo i dosla je '02 Jednog dana dok je lezala na suncu, vidjela sam da iris ima nateknute sise. Mislila sam da je lazna trudnoca, uzela kamfor i namazala joj to. Nakon dva dana vidjela sam da su jos vise oteknute. Odvezla sam ej veterinaru koji mi je pnovo dao kamfor i dao joj neke injekcije i rekao da je dovozim an injekcije. Vec za tri dana, iris nije mogla da hoda od jer su otekline sa sisa se shirile prema prednjem dijelu trupa, zahvacajuci i predio izmedju prednjih nogu. Iznosila sam je napolje da vrsi nuzdu, da bi peti dan nakon svega veterinar mi predlozio eutanaziju govoreci da su u pitanju zlocudni tumori. Ne znam kako da opisem sta sam osjetila u tom momnetu, ali srecom uspjela sam se toliko kontrolisati da ga ne odalamim po nosu. Uzela sam kerusu u narucje i odvezla je kuci. Kada sam dosla kuci, stavila sam je pored svog kreveta i gledala je i gledala. Ona je poksuala da dopuze do mojih nogu, ali je jedva uspjela da se okrene toliko da joj obraz dotakne moje stopalo. Briznula sam u plac i mama je usla u sobu pitajuci me sta je veterinar rekao. Kroz plac sam joj objasnila, a u tom momentu je i tata usao u sobu, Ja sam jecala, a mama mi je objasanjavala kako je i njoj tesko, ali misli da je veterinar bio u pravu. Tu noc sam presjedila pored Iris koja nije skidala pogled s mojih ociju i dvala sam joj vode kada bi pomjerila glavu prema zdjeli u kojoj je bila voda. Sutradan sam bez nje otisla veterinaru i rekla mu da cu dovesti kerusu oko podne. Tako sam javila i mami. Kada sam dosla kuci, iris je lezeci praznila ciniju punu hrane. Pitala sam mamu zasto joj ej dala da jede kada zna da ne moze da vrsi veliku nuzdu i vec je naduvana, a mama je rekla 'da ne umre gladna, kada vec hoce da jede'. Ugrizla sam se za usnu da suzdrzim plac, uzela Iris u narucje i unijela je u auto. Nemam rijeci kojima bih opisala kako sam se osjecala tih momenata dok sam je vozila prema veterinarskoj stanici. Unijela sam je u ambulantu i dosao je veterinar - rekao mi je 'pricuvaj je' - nisam mogla. Izasla sam napolje, ociju punih suza, a nakon par minuta, veterinar me pozvao govoreci 'gotovo je'. Unijela sam je u auto, dovezla kuci i ponovo sam isla po bijelu plahtu i ponovo smo iskopali jamu u dnu dvorista (ali sada naseg dvorista) i stavili dasku ispod i dasku iznad tijela da kako kaze moja mama 'ne pada surova zemlja na ljepotu' i zakopali to drago bice. Ostao je Castor, silan, jak, mlad, pun snage. Pokusala sam da s njim radim neki dio onoga sto sam radila sa Iris i berny, ali je bio mnogo tvrdji, Vidjela sam da treba da budem tvrda s njim, ali jednostavno nisam mogla. Pustila sam ga se igra kako njemu odgovara i dala se u potragu za zenkom. trazila sam crnu zenkicu. Kontaktirala sam uzgajivace i nakon nekog vremena, otisla u Altobello odgajivacnicu gdje sam medju 9 pasa u dvoristu vidjela zenkicu od 7 mjeseci sa zavijenim usima. Uzgajivac je bacio lopticu i najkrupniji muzjak je ugrabio lopticu. Ta crna zenkica je dotrcala do njega i iz usta mu ukrala tu lopticu. Kada sam je dodirnula, odmah je osvojila moje srce. Uzela sam je - u rodovniku ej pisalo - Fanta ALtobello. Nekako mi je bilo glupo da je zovem Fanta (ne volim da pijem Fantu), pa sam je zvala Fantolina, od cega je ostalo samo Lina. Lina je dosla kod nas u aprilu 2003, osvojila je nasa srca i isto kao Berny i Iris 12-13 godina prije nje uveseljavala sve nas svojim djavolucima. Castor je sijao strah okolo, ne dozvoljavajuci nikome zivom da se primakne dvoristu. Cesto puta sma govorila mami da ga skloni da ne preskoci ogradu, da ga ne udari auto i nedugo nakon sto je Lina dosla, upravo se to i dogodilo - preskocio je, a covjek nije uspio da zakoci an vrijeme. I opet - plac, milovanje, sjecanja na djavoluke, plahta, jama, daska odzdo i odozgo. Pa do kada tako ......? Lina je ostala, ja sam odlucila da vise ne zivim sama, Lina je prihvatila i mog muza, dobili smo djevojcicu Milenu, Lina je bila s nama, prilagodjavajuci se svim uslovima u kojima smo bili. Sada (ako sve bude u redu) LIna ce za dva mjeseca da ima bebe i onda cemo mi da se prilagodjavamo njoj, ai nadamo se da ce jedna predivna Linina djevojcica rasti uz Milenu i biti njen andjeo cuvar isto sto su Berny, iris, Castor i Lina bili i bivaju andjeli cuvari Milenine mame i tate. Imamo i rotvajlera, volimo ga, mazimo, pazimo i ocigledno je da i on voli nas - ali sumnjam da ce 'rottweiler' droga da bude ubrizgana u moje vene kao sto je 'DOBERMAN' droga zarazila mene prije 15-tak godina. Vjerujem da ni Milena nece biti daleko. Ova prica je posvecena Tanji, Berniki I Iciki, Fotografija je iz '97 Baby Barny 7.5 godina(1990 - 1999 )- Iris Ici v Nibbas 6 godina(1991 -2002)
  8. Mi smo bili na prvoj ilzožbi, u dobi od 3,5 mj CAC Derventa, sudija Zlatko JOJKIĆ. Hector del Cuore Nero (Delta Naissus x Ghost G. Ashanti) VP , baby BIS3. Bio je najmladji i najveći, stajao i nekako, išao nikako 'kako se njemu navije' Izvela sam ga da podržim izložbu i da se malo navikava. Sve u svemu, mnogo je opušteniji bio na kraju, nego na početku, što je i bio cilj. Mama Sloba je išla s nama. Jedan trapavi doberman i strpljivi sudija. Mama Sloba (85,5 god) i Lule (3,5 mj) najstarija i najmladji na izložbi. Malo se druži s djecom (on bio budan, a djeca korektna, pa sam pustila da se druže). Na postolju.
  9. Hvala Zoka. Jutros, zove mamu Slobu njena sestra Nada i izmedju ostalog pita Nada 'kako ti je cuko, jede li, jesu li mu dobro uši?' -Slobodanka 'kako je maksum, dobro je, nije napastan. Juče nešto dobro nije jeo dok Sanja nije došla, pa sam se nasekirala. Ali kad je Sanja došla, jede draga k'o vel'ki'. -Nada 'ma valja to sad' čuvat' ko malo dijete, dok ne naraste'
  10. Stigao omladinac 11/7/2019 Hector del Cuore Nero (dob 2.5.2019 Delta Naissus x Ghost Gamon Ashanti)
  11. Dobermann Grand Prix 2019 Klupski pobjednici.
  12. Ja sam prema B. Palanci krenula da vidim ima li nešto za mene, nakon što je Red uginuo. Odmah po dolasku, na preporuku Dejana Dragišića @D.D.SPEC , Vukanac mi pokaže sliku smedjeg štenca, 2 mj starog. Odlučim da ne idem dalje kad je to u pitanju. Što se same izložbe tiče, većina poznatih uzgajivača, vlasnika i izlagača se tu našla. U katalogu 189 pasa, oko 25 nije izvedeno. Fina brojka. Sudili su - Nataliya Solovyova (del grande vinko) -Simon Baranja (del nasi) -Jelena Pipera (Livonija) Ko će šta da sudi je izvučeno iz šešira - pa je Simon sudio bebe i braonce, Jelena mužjake crne, a Nataliya crne ženke. Iako sam došla turistički, Vladimir Mihaljičić me zamoli da pomognem u ringu gdje se sude crne ženke. Na kraju sam s papirologijom i zapisnicima ostala do finala, koje je trajalo do nakon 22h. Otvorena je izložba, no nedugo nakon toga je Malbaša morao da ide, javili su da je izbio požar u uzgajivačnici 'Altobello'. Mi smo nastavili. Generalna ocjena pasa u ringu u kojem sam ja bila (crne ženke) - psi su slobodnog karaktera, što je veoma pozitivno, samo jedna ženka je pokazala plašljiv karakter, većina ženki je dobrog pigmenta oka, što je takodje pozitivno i zubala su korektna. Nije bilo ekstremnih nedostataka. Ono što se veoma ističe je problem s nadlakticom, što se reflektuje na ostatak kostura, a samim tim i na kretanje. Kada sam pomenula kretanje, većina pasa je veoma loše išla i podzala noge, jer se vještačka trava mnogo zagrijala. Evo postaviću prvi dio slika. Uzmite slike koje želite - hvala što ćete ostaviti žig. Hvala @NeLe001 za fotografije.
  13. Dobermann G5rand prix 2019
  14. Dobermann Grand Prix 2019
  15. Dobermann Grand Prix 2019
  16. Dobermann Grand Prix 2019
  17. Dobermann Grand Prix 2019
  18. Dobermann Grand Prix 2019
  19. Dobermann Grand Prix 2019
  20. Dobermann Grand Prix 2019
  21. Dobermann Grand Prix 2019.
  22. Dobermann Grand Prix 2019
  23. Dobermann Grand Prix 2019
  24. Dobermann Grand Prix 2019