Buco

Members
  • Content Count

    314
  • Joined

  • Last visited

4 Followers

About Buco

  • Rank
    Member
  • Birthday 02/18/1969

Contact Methods

  • Website URL
    http://www.hrvatskiovcar.forumsland.com

Profile Information

  • Pol
    Male
  • Lokacija
    Slavonski Brod
  • Interesovanja
    kinologija i zoologija

Recent Profile Visitors

The recent visitors block is disabled and is not being shown to other users.

  1. Buco

    Hrvatski ovcar (FCI: 1.1-277)

    Jedina pasmina pasa u svijetu koja na svom Svjetskom prvenstvu ima toliko disciplina i sa natjecateljima iz puno zemalja svijeta. Dobrodošli na SVJETSKO PRVENSTVO HRVATSKIH OVCARA
  2. Istarski gonič oštre dlake Standard 152. Izvrstan gonič, osobito za lov na zeca i lisicu. Može se upotrebljavati i kao krvoslijednik. Njegova konstitucija pogodna je za otvorene lovne terene Istre. Prema klasifikaciji FCI, smješten je u skupinu 6, Goniči i srodne pasmine, sekcija 1.2. Srednji goniči - s radnim ispitom Njegova povjest jednaka je onoj kratkodlakog istarskog goniča, ali kako su psi nakostriješene dlake općenito manje cijenjeni, njegova je ikonografija u riječi i slici vrlo ograničena. U svojim izvješčima o bosanskim goničima u godinama 1896. i 1905. austro-ugarski brakolog B. Laska priopćuje da je vidio i ispitao 286 oštodlakih istarskih goniča. U svojoj knjizi "Istarski goniči" iz 1044. dr.Ivan Lovrenčić podsječa da su oštrodlake goniče od 1860. naročito cijenili slovenski kinolozi u Ribničkoj dolini; oni su kupovali pse pod nazivom "BARBINI" u području Pazina ili Buzeta u Istri. Oštrodlaki istarski gonič jedan je oid direktnih predaka austrijskog brak-jazavčara prije zvanog PEITINGER-BRACKE. Za vrijeme prvog svjetskog rata ova je pasmina gotovo izumrla, ali zahvaljujući naporima dr.Ivana Lovrenčićam spašena je propasti. Na izložbi pasa u Zagrebu 1924. bila su predstavljena dva istarska oštrodlaka goniča. Oni su se otada upisivali u hrvatsku rodovnu knjigu. FCI je priznao pasminu 1948. godine na Generalnoj skupštini u Bledu. Prvi standard potječe iz 1969. godine. Opći izgled: Krzno je sniježnobijelo sa žuto-narančastim oznakama. Dlaka je duga i nakostriješena. Glava duguljasta s gustim obrvama. Glava snažna, jake koštane strukture. Rep debeo i blago sabljast. Izraz ozbiljan i mrk, ponekad čak tmuran. Glasa se srednjim, daleko čujnim često i dubokim lavežom. Važne proporcije: Duljina tijela smije biti veća od visine grebena za najviše 10%. Ponašanje/temperament: Blag, poslušan, miran i vrlo privržen svojem gospodaru. Srednjeg temperamenta, ali strastven lovac. Glava: Glava u dobroj proporciji s tijelom. Njena duljina iznosi 20-24 cm; ne smije biti prelagana. Vidljive sluznice crno su pigmentirane. Gornji dio glave: Lubanja: Blago zaobljena. Zatiljni greben je izražen, isto kao i čeona brazda, koja je pokrivena čuperkom dlaka kojeg je duga i gipka. Čelo je prilično široko. Od predjela očiju lubanja se sužuje. Stop: Nije jako izražen. Predio lica: Njuška: Široka, s dobro razvijenim nosnicama, tamno pigmentirana. Gubica: Snažna, četverokutna, nosni hrbat širok, pokriven gustim brkovima. Gledano sprijeda, gubica je zaokružena donjom vilicom. Zubi: Snažni, potpuno škarasto zubalo. Usne: Dobro priljubljene, ne predebele. Oči: Šarenica tamno pigmentirana; oči velike, ali ne isturene, pogled je mrk. Obrve su zbog svoje oštre i dulje dlake guste i debele. Uši: Ne suviše debele, kratke dlake; korijen uha nije suviše udaljen od očiju, ali nije visoko na rubu lubanjske osi. Uši su u sredini nešto šire i dobro su priljubljene uz obraze. Dovoljno su duge, na vrhu tanje i zaokružene. Smatraju se vrlo dugima ako povučene duž nosnog hrpta prema naprijed dopiru do očnjaka; trebaju dopirati barem do obrvnih lukova i tada se smatraju poludugima. Vrat: Gledano sa strane, spoj vrata s glavom vidljivo je izražen iza zatiljne kosti. Dug je 12-15 cm. Koža je napeta, bez podvoljka. Tijelo: Ukupno gledano, gornja linija se od grebena prema sapima blago spušta. Greben: Slabo izražen. Leđa: Ravna i široka. Njihova duljina je u dobroj proporciji s visinom grebena. Slabine: Kratke, mišičave, s obje strane zaokružene. Sapi: Široke, naročito kod ženki, blago padajuće, zaokružene, kukovi vidljivi. Prsa: Široka, duboka, dopiru barem do lakta; normalno je da je opseg prsa veći od visine grebena za 12-14 cm. Rebra zaobljena. Vrh prsne kosti jedva vidljiv, pretprsje zaokruženo. Trbuh i trbušne slabine: Donja linija blago se penje od ksifoidnog nastavka prema stražnjem dijelu tijela; trbuh je blago usukan. Trbušne slabine slabo su izražene, one ne smiju trbuhu davati hrtoliki izgled. Rep: Nije previsoko nasađen; deblji je pri korijenu i sužuje se prema vrhu. Nošen nisko blago zavijen prema gore. Dopire do ili malo dalje od skočnog zgloba. Udovi: Prednji udovi: Ramena: Lopatica nakošena, duga, mišičava i dobro pričvršćena za prsa. Kut između lopatice i nadlaktice iznosi 90°. Laktovi: Nisu zakrenuti prema unutra. Podlaktica: Uspravna, mišičava. Prednje nožje jedva vidljivo. Došaplje: Kratko, gotovo uspravno, međutim blago nagnuto, tvori s vertikalom kut od 10°. Šape: Mačje šape, uske, s tijesno priljubljenim prstima; jastučići dobro razvijeni i otporni; nokti snažni. Stražnji udovi: Nadkoljenica: Kratka, široka i mišičava. Potkoljenica: Dulja od nadlaktice, nakošena i mišičava. Skoćni zglob: Snažan i širok. Došaplje: Kratko i uspravno; čaporci ako su prisutni, trebaju biti odstranjeni. Šape: Identične sprednjim šapama, često nešto dulje. Hod: Korak je elastičan, sve vrste hoda su živahne. Koža: Gipka i na cijelom tijelu tijesno priljubljena; bez nabora, boja crvenkasta. Krzno: Kakvoća dlake: Pokrovna dlaka je tvrda, duljine 5-10 cm, bez sjaja, nakostriješena, nikada valovita ili kovrčava. Pod oštrom pokrovnom dlakom nalazi se, osobito zimi, obilna, kratka potdlaka. Pokrovna dlaka nije nikada priljubljena uz tijelo, nego je nakostriješena; ne smioje se isprepletati i tvoriti zamršene čuperke. Duljina i gustoća dlake na raznim je dijelovima tijela različita. Boja dlake: Temeljna boja je sniježno-bijela boja. Uši su u pravilu narančaste; na čelu se često nalazi oznaka u obliku zvijezde iste boje. Uši mogu biti i posute malim narančastim točkama, što se smatra znakom čistokrvnosti. Više ili manje prostrane narančaste oznake ili točke iste boje mogu se nalaziti bilo gdje na tijelu, najčešće međutim u predjelu korijena repa. One ne smiju nikada biti toliko brojne i prostrane da dominiraju nad bijelom temeljnom bojom. Boja oznaka treba biti jasna, ne blijeda niti tamna, ili možda smeđkasta, što bi govorilo u prilog nečistokrvnosti. Postojanje treće boje, čak i ako je samo nekoliko dlaka tako obojeno, apsolutno je nepoželjno. Veličina i težina: Visina grebena: 46-58 cm. Idealna visina za mužjake: 52 cm, idealna visina za ženke: 50 cm. Težina: Težina odraslog normalno uhranjenog mužjaka iznosi 16 i 24 kg. Preporuča se težina oko 20 kg. Greške: Svako odstupanje od više navedenih točaka mora se smatrati greškom, vrjednovanje koje trebalo bi biti u skladu sa stupnjem odstupanja. _Sprijeda gledano, hvadratična donja vilica, -Obješene, meke usne, -Vidljiv treći očni kapak, Teške greške: -Veličina iznad ili ispod propisane, -Nesrazmjer izmedju visine grebena i duljine tijela, -Suviše tupa, suviše šiljasta ili prćasta gubica, -Prekratke, prejako od glave odstojeće, previsoko ili prenisko nasađene uši, pretjerano duga, svilenasta, valovita, kovrčava ili zamršena dlaka, -Ustranu zakrenut rep, skraćen rep, -Suviše raširena boja mesa po njušci ili depigmentirana njuška, -Očni kapci boje mesa, -Staklene oči, -Svaka druga boja osim žuto-narančaste, naročito sivkasta ili čak crnkasta, -Loše zubalo, izrazita prognacija, -Kriva podlaktica, -Prejako zakrenuti laktovi -Jako nakošeno prednje donožje. N.B. Mužjaci moraju posjedovati dva očigledno normalno razvijena testisa koji se u potpunosti nalaze u skrotumu.
  3. POVIJESNI ZAPISI O POSAVSKOM GONICu Zapise o postojanju lovackih pasa na Balkanu nalazimo vrlo rano. Xenofont (430.-354.g. prije Krista) u svojoj knjizi „De Venatione“ (oko 400.g. prije Krista) opisuje dvije pasmine gonica i to Kastorove gonice (Canis Castorius) i „lisicare“ (Canis Vulpinus). Prvi tip gonica Xenofont opisuje kao pse koji love na njuh, a usi su im preklopljene (vjerovatno je rijec o brakoidnom tipu gonica - op.a.), dok „lisicare“ smatra da su krizanci izmedju Kastorovog gonica i lisica, a opisuje ih kao pse izduzene gubice sa zasiljenim usima. Autor, nadalje navodi da ove dvije pasmine po boji ne smiju biti jednobojne (crveni, crni ili bijeli), jer to nije znak „plemenitosti“, vec da im boja mora biti crvena sa bijelim oznakama ili bijela sa crvenim oznakama (to su boje koje su tipicne kod danasnjeg posavskog gonica - op.a.). Flavius Arrianus, rimski guverner (175.-95.g. prije Krista) iz Nikodemije u Maloj Aziji u svom djelu „Kynegetikon“ pise o lovackim psima svog vremena i ukazuje na cinjenicu da su oni potomci lovackih pasa klasicne Grcke, te nadopunjuje Xenofontovo djelo, jer navodi postojanje i „keltskih gonica“ za koje kaze da se odlikuju spretnoscu pri lovu. Opisuje ih kao ostrodlake pse koji na glavi imaju izrazenu bradu i brkove, a iznad ociju guste i duge obrve. Pogled im je mrk, sa tuznom ekspresijom. Visina tih pasa nije bila veca od 45 cm, a po boji su bili ridji. Arrianus ih naziva „seguzijskim psima“, po keltskom plemenu Seguzijaca koji su ih uzgajali. Slican oblik tijela kao sto ima Arrianov „seguzijac“ imao je ostrodlaki posavski gonic. U Istarskom mjestu Beram u crkvi Sv. Marija na Skrilanah na sjevernom zidu naslikana je slika „Poklonstvo kraljeva“ (mr. R. Orban 1976.g.) koju je naslikao majstor Vincent iz Kastva 1474.g. Na donjem sredisnjem dijelu slike naslikan je vodic pasa. Hrvatska povijesna literatura ga naziva „psar“, a poznati su na dvorovima hrvatskih velikasa vec od 1070.g. (Racki 1877.g.), kako na povodniku drzi cetiri psa svijetlozute boje, sa uspravnim siljatim usima. Moze se sa velikom sigurnoscu pretpostaviti da je to izumrli istarski hrtoliki gonic. Takav isti hrtoliki gonic naslikan je jos i desno, a sa njegove desne strane vidi se jedan lovacki pas svjetlo smedje boje sa preklopljenim usima, a to je vjerovatno danasnji posavski gonic, dok je lijevo od hrtolikog gonica takodjer lovacki pas bijele boje sa preklopljenim usima sto nedvojbeno potvrdjuje da se radi o istarskom kratkodlakom gonicu. Po slici lovacki psi sa preklopljenim usima su snaznije gradje tijela (brakoidni tip psa) za razliku od hrtolikih gonica koji su izduzenijeg tijela i lakse gradje strsecih usiju (graoidni tip psa). U vrijeme kada je naslikana slika, 15 st. Beram je je bio u rukama Habsburgovaca (car Fridrich III, 1453.-1494.g.), odnosno u sastavu Pazinske grofovije. Pucanstvo, beramski poglavari i beramski kler govori tada hrvatski (cakavstinom), a sa zemaljskim gospodarima razgovara se njemacki. Istarske freske (14.-16.st.) znacajne su zato sto su na njima zajedno sa religioznim motivima prikazani prizori iz svakodnevnog ziviota sa pojedinostima sto govore da su slikari slikali ljude i obicaje u Istri u vremenu kada su nastale. Djakovacki biskup Petar Bakic u manuskriptu iz 1719.g „De vita populi et de cultura armentorum et pecorum Diacovae et eisus Districtus anno Domoni 1719“ na latinskom jeziku pise o lovackim psima koji se tada uzgajaju u Hrvatskoj slijedece: „Hrvatska je vec u 14. stoljecu bila, obzirom na bogata lovista sa raznom divljaci i na odlicne lovacke terene raznih klimatskih podrucja, vrlo znacajno uzgajaliste najboljih lovackih pasa. Iz Hrvatske su se u to doba otpremali lovacki psi u razne evropske zemlje. Prema postojecim pisanim podacima vec su se u 14. stoljecu, a i ranije, uzgajale u Hrvatskoj, uz ovcarskog psa hrvatskog ovcara i nase izvorne pasmine lovackih pasa od kojih cu spomenuti samo najbrojnije i najznacajnije. Medju te ubrajaju se lovacki psi kratke dlake crvenkaste boje s bijelim znakovima na celu, na vratu, na nogama i na repu, oko 4 pedlja visoki. Nadalje, uzgajali su se lovacki psi 3 do 4 pedlja visoki kratke ili srednje duge bijele dlake, s crvenim pjegama po tijelu, razne velicine. Ovi psi su se uzgajali po cijeloj Hrvatskoj, no najvise u hrvatskim krajevima oko mora. Sve ove pasmine se i danas uzgajaju u Hrvatskoj u velikom broju i obilno se sire po evropskim zemljama.“ (misli se na 1719.g. - op.a.). Opisi ovih pasa nam jasno kazuju da se radi o istarskim gonicima te posavskom gonicu. Andreas Keczkemety upravitelj crkvenih dobara u Djakovu u svom izvjestaju iz 1737.g. „Relatiode cultura armentorum et pecorum in dominio episcopali anno 1737“ na latinskom jeziku o lovackim psima u Hrvatskoj pise slijedece: „U Hrvatskoj se od lovackih pasa uzgaja i crvenkasti pas oko 4 pedlja visok, kratke dlake. Ovaj pas ima bijele znakove, na celu, na vratu, na nogama i na repu. U hrvatskim krajevima oko mora uzgaja se lovacki pas od 3 do 4 pedlja visok, kratke ili srednje duge dlake bijele boje Ovaj pas ima po tijelu crvene pjege razne velicine.“ Petar Lukic djakovacki kanonik i upravitelj biskupskih dobara u svom izvjestaju iz 1752.g. „Relatio de statu culturae armentorum et pecorum Dominii diececis diacovensis et eius Districtus anno 1752“ na latinskom jeziku o lovackim psima u Hrvatskoj pise slijedece: „Od lovackih pas najvise se u Hrvatskoj uzgaja crvenkastozuckasti pas oko 4 pedlja visok, kratke dlake sa bijelim znakovima na celu, na nogama, oko vrata i na repu, a upotrebljava se u lovu na sve vrste divljih zivotinja. U primorskim hrvatskim krajevima uzgaja se lovacki pas takoder oko 3 do 4 pedlja visok, kratke ili srednje duge dlake bijele boje, sa vecim ili manjim crvenim pjegama na raznim dijelovima tijela. Ovaj pas je narocito dobar za lov u kamenitim podrucjima.“ Dr. Franjo Bertic, kotarski veterinar u Djakovu 1854.g. u svojoj brosuri „O obstajanju ergele u Djakovu“ navodi da se u tadasnjim selima djakovackog kotara uz hrvatskog ovcara uzgajaju crvenkastozuckastil lovacki psi sa bijelim oznakama na glavi, prsima i nogama.“ Ponovni opis posavskog gonica te navodjenje da se uzgaja u Hrvatskoj. Slovenski brakolog dr. Ivan Lovrencic u svojoj radnji „Istarski brak“ koja je objavljena u Ljubljani 1944.g. na strani 75-76 navodi da je Istra u prijasnjim stoljecima imala osim ostrodlakih i kratkodlake gonice kod kojih je bilo najvise bijelih pasa sa narandjastocrvenim oznakama koji su bili pasminski najcisci i najbolji za lov zeceva, ali se u Istri moglo vidjeti i kratkodlake gonice psenicnocrvene ili crvene boje sa bijelim okovratnikom. U toku mjeseca svibnja i lipnja ove godine obilazio sam crkve i kapele u Istri i na Sjeverno primorskim otocima, gdje sam na vise mjesta pronasao slike na kojima se nalaze prikazi pasa za koje bi se moglo reci da prikazuju posavskog gonica, istarskog kratkodlakog i ostrodlakog gonica, dalmatinskog psa te istarskog pastirskog psa. Te slike potpuno su nepoznate javnosti i sada se bavim njihovim proucavanjem. Kako taj rad na obradi jos nije zavrsen, tocne podatke o mjestima gdje se nalaze (crkvama ili kapelama) autorima i nazivima slika objaviti cu kasnije kada prikuplanje podataka i proucavanje zavrsim. Mogu samo navesti da slike potjecu iz vremenskog razdoblja od 16 do 19 st. i da ce to biti vrlo zanimljivi dokaz o autohtonosti uzgoja gonica i pastirskih pasa u Hrvatskoj.